ALMASA KAJTAZ, AUTORICA KNJIGE “DAN KADA DUŠA ZANIJEMI”: AKO IMA PAKLA NA ZEMLJI, ONDA JE TO TUGA ZA DJETETOM

Knjiga „Dan kada duša zanijemi“ je vrlo specifično autorsko djelo diplomirane pravnice i magistrice nauka iz oblasti medicine Almase Kajtaz. Almasa je 2015. godine doživjela veliku tragediju, njena kćerka Maja napustila je ovaj svijet u 43. godini života. Bol roditelja za odlaskom djeteta je ogromna, za nju ne postoji mjerna jedinica. No, Almasa nije bila samo nijemi posmatrač svoga života. Odlučila je da materijalnoj smrti djeteta gleda ravno u oči, te da to gledanje učini analitičkim i svjesnim. Krenula je u potragu za vlastitim odgovorima o smislu ljudskog života koje je opisala u knjizi „Dan kada duša zanijemi“, nedavno promoviranoj u Sarajevu.

– Doživjela sam najveću tragediju koju čovjek može doživjeti. Moje dijete, moja jedina kćerka otišla je prije mene iz materijalnog svijeta. Taj momenat je zauvijek izmijenio moj život. Ako ima pakla na Zemlji, onda je to tuga za djetetom. Moja kćerka nije imala nikakvu neizlječivu bolest. Znaci koji su morali biti vidljivi, mogli su biti lako otkriveni jednostavnom medicinskom dijagnostikom, ali nisu. Kad god bih razmišljala o tome, nisam nikad nikoga krivila. I danas mislim da je to splet nesretnih okolnosti i sudbine. Moja bol je neizmjerna, ali ja nikad nisam bježala od nje – kaže Almasa u razgovoru za naš magazin i dodaje da nije prihvatila „sablast smrti“, niti da tjelesna smrt predstavlja potpuni kraj i nestanak.

Duhovni razvoj

– Ako je do tada moje učenje i duhovno znanje bilo teoretsko, ono je kćerkinim odlaskom postalo ozbiljno studiranje, šta se u bolničkoj sobi tog dana desilo mom djetetu. Sa svakom blagom spoznajom, svakim nagovještajem rađaju se nova pitanja, potreba da tragam za odgovorima i da se približim, koliko nam je to dozvoljeno, stvarnoj istini – govori ona.

Knjigom „Dan kada duša zanijemi“ autorica nastoji doći do odgovora na neka od pitanja koja su, kaže, za nju, od ključnog duhovnog značaja.

– Knjiga je uvid u dugogodišnji put mog duhovnog razvoja i pokušaj približavanja nekim suštinskim pitanjima ljudskog postojanja: odnosu života i smrti, prirodi Duše, smislu našeg postojanja unutar materijalnih granica Svijeta i izvan njega, ali i suočavanje s bolom, gubitkom najdražeg bića, te polasku na duhovni put koji zahtijeva otvorenost duha, srca, uma, ali, prije svega, Duše. Takav duhovni put, poslije Majinog odlaska, vodi prema pitanjima koja izlaze iz okvira materijalnog i svakodnevnog, a dodiruju tajne transcendentalnog. Herman Hesse tvrdi „Smrt ne postoji. Postoji samo strah od smrti. No, to se može izliječiti.“ Moj stav je da mi nismo tijelo s pet nesigurnih čula, koje se rađa, raste, sazrijeva, stari i umire. Smatram da je tačna tvrdnja velikih mislilaca svijeta da „ne umiremo“, jer ne možemo umrijeti. Ako je svijest energija, a energija se ne može uništiti, mi se mijenjamo u drugi oblik sebe samih. Ovdje moramo biti veoma pažljivi i precizni – ovo je moj stav, koji ne želim nikome i ni na koji način nametati. Knjiga „Dan kada Duša zanijemi“ nije naučna studija, iako je zasnovana na nekim naučnim dokazima. Ovo je knjiga o velikoj tragediji koja je zadesila moju porodicu i mene, te mom duhovnom putu koji me vodi do smisla života i vječne istine – govori nam.

Nakon teških životnih tragedija ljudi se najčešće povlače u sebe i vrlo teško pričaju drugima o svom gubitku. Uz duhovni put i pomoć psihoterapeuta Almasa je pronalazila snagu za svaki novi dan.

– Znamo da ne možemo promijeniti činjenicu da je neko koga neizmjerno volimo napustio materijalni svijet. Niko od nas nije pripremljen za tu zastrašujuću promjenu koja se dešava. Meni se to dešavalo pred očima. Iako na oči mirna, ali ukočena, bila sam izbezumljena i spoznala sve strahote pakla. Uz pomoć psihoterapeuta i mog duhovnog puta, počela sam učiti kako se s razarajućim bolom može preživjeti. Morala sam shvatiti i prihvatiti realnost fizičke smrti voljene kćerke. Sa svojom psihoterapeutkinjom Mirelom Badurina koračala sam kroz mrak pakla. Time se tuga neće izliječiti, ali se ide naprijed. Ta sjajna mlada naučnica uputila me je da počnem pisati knjigu, što je uvijek bila Majina želja. Moj put iscjeljenja je težak, pretežak, ali sam sigurna da tim putem treba ići. Idem kroz moj pakao dalje i pokušavam preživjeti bol gubitka. Dugotrajna neriješena tuga zbog gubitka djeteta može da postane kontraproduktivna. Proučavanjem sam shvatila da se teško ožalošćeni mogu toliko zaglaviti u svojoj tuzi, da im ona uništi živote.

Jedan od promotora Almasine knjige bio je i jedan od najuglednijih pisaca s naših prostora, pjesnik i akademik Abdulah Sidran. Iako ih veže dugogodišnje iskreno prijateljstvo, Almasa je znala da će biti bolno iskren kad pročita knjigu.

Neprolazni bol

– Čitao je i šutio, ništa nije komentarisao. Kad sam slučajno od njegove supruge, za večerom čula neočekivano pozitivno mišljenje i pohvalu – zaplakala sam. Nemojte misliti da sam sujetna. Tu se radilo o nečem mnogo dubljem i duhovnijem. Radilo se o Maji. U pogovoru, koji je sastavni dio knjige, između ostalog, ovaj veliki književnik je napisao: U primjeru Almase Kajtaz i njenog poduhvata oličenog u knjizi u potpunosti se ostvarila veoma smjela tvrdnja filozofa Karla Jaspersa, koji tvrdi da smrt voljenog čovjeka, nestajanje njegovog tjelesnog prisustva, taj neprolazni bol koji prati ono „nikad više“, može da se, isto kao i vrhunski trenuci u životu, pretvori u svijest o vječnom prisustvu“ – prisjeća se Almasa Kajtaz.

Nerijetko možemo čuti kako današnji čovjek uglavnom mari da nahrani tijelo, dok zapostavlja duhovni segment svoje ličnosti. Almasu smo pitali šta u njenom iskustvu polazak na duhovni put zahtijeva.

– Duhovni razvoj je uvijek individualan. Svako od nas mora imati svoju ličnu percepciju. Obeshrabrujuće je da se u današnje vrijeme najveći dio stanovništva nalazi na niskom stepenu duhovnog razvoja. Zar bi nas onda trebalo čuditi da je u svijetu toliko sukoba, ratova, nasilja, elementarnih nepogoda… Zemlja je mjesto gdje se dobro i zlo miješaju. Usudim se reći da je na Zemlji više dobra nego zla, ali ona je ipak mjesto gdje se zlu dozvoljava da stekne utjecaj koji je apsolutno nemoguć u višim nivoima postojanja. Ako pitate zašto Stvoritelj to dozvoljava, odgovor je jasan. Stvoritelj to dopušta kao nužnu posljedicu slobodne volje, koja je data bićima poput nas koji živimo na Zemlji. Ugledni indijski duhovni učitelj Indradyumna Swami tvrdi: „Od mnogo hiljada ljudi, jedan se dovoljno zanima za smisao života i transcendentalnu spoznaju, da pokuša shvatiti šta je jastvo (skup onoga što čini ličnost ), šta je tijelo i šta je uzrok ili apsolutna istina“. Sve dok većina ljudi bude zainteresirana samo za naše animalne potrebe – jedenje, spavanje, napad, odbranu i razmnožavanje, naš sveukupni duhovni život će sporo napredovati. Objavljivanjem ove knjige moj duhovni put se ne prekida. Nastavljam s daljnjim proučavanjem i istraživanjem. Da li ću napisati još neku knjigu ili objaviti rezultate mog naučnog istraživanja, teško je reći. Za tako nešto moram imati jak motiv – kaže Almasa na kraju razgovora.

MAJINO RAJSKO CVIJEĆE

Maja je znala da volim cvijeće i da ću te simbole najlakše zapaziti. Znakovi s Majinim rajskim cvijećem je nešto najveličanstvenije što sam u životu vidjela. Desetak dana poslije njenog odlaska dok sam bila sama u stanu poslije odlaska svih onih koji su me posjećivali, posmatrala sam sliku mog djeteta koje je u trenu nestalo s ovog svijeta. U tom momentu u svijesti mi se javlja nešto jače, nešto što nema veze s bilo čim materijalnim. U nekoj čudnoj omamljenosti i neuhvatljivoj spoznaji postojanja nečeg većeg, nečeg moćnijeg, istinitijeg od tjelesnog postojanja, a što nema veze s bilo kojom vjerom, dižem ruke i obraćam se toj istini, tom nečemu tako dalekom, a tako bliskom i bezglasno molim: „Stvoritelju svjetova, Maja nije tjelesno više ovdje, ali te ova tužna majka svim svojim srcem i Dušom moli – daj mi neki znak da je mom djetetu dobro, da je našla svoj mir i da ona nastavlja svoje postojanje, ma gdje to bilo. Molim te, čuvaj mi je.“

Sljedećeg jutra, dok sa sestrom sjedim na najmanjem balkonu, na kojem sam pred put u Darmstadt kod Maje, koja je već bila u bolnici, u žardinjeru nabrzinu zasadila samo mentu, sestra primjećuje u desnom uglu žardinjere neki žbun koji tamo ne pripada. Radi gostiju smo se digle i tu ponovo sjedile tek idućeg jutra. Iz žbuna se razvila prekrasna crna petunija s mnogo cvjetova, koji su bili kao od pliša. Svi su cvjetovi bili crni, samo su pri dnu imali blagi nagovještaj tamnoljubičaste boje. Bez imalo dvojbe, beskrajno zahvalna, shvatam da je moja molba uslišena – da moje voljeno dijete živi u nekom drugom svijetu, da je dobro i da je Stvoritelj štiti. Mnogo kasnije, proučavajući uglednog psihologa Karla Gustava Junga, shvatila sam da je to bilo onozemaljsko cvijeće jedne velike ljubavi – ljubavi majke i kćerke. Iduće godine u saksiji ruzmarina izrasla je nova petunija – iz jedne biljke razvila se ista crna petunija i druga potpuno različita – neke čudne crvenkaste boje i neobičnog izgleda.

Foto: Fuad Fočo

azra.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com